Ne treba nam nuklearka u Hrvatskoj!
25.02.2008
Zelena lista, pridružena članica Europske zelene stranke, šokirana je nedavnim izjavama potpredsjednika Vlade RH Damira Polančeca kao i člankom u Večernjem listu od 24.02.2008. o najavi gradnje nuklearne elektrane u Hrvatskoj do 2020. godine. Svjesni smo činjenice da je tzv. nuklearni lobby momentalno svugdje u svijetu u ofanzivi zlorabeći argumente zadnjeg IPPC-ovog izvješća o globalnoj klimi koje od svih zemalja zahtijeva hitno i drastično smanjenje emisije CO2 i ostalih stakleničkih plinova. Istina je da nuklearne elektrane emitiraju mnogo manje štetnih plinova u atmosferu od onih na fosilna goriva (drva ugljen, nafta i plin), ali su posljedice rada nuklearki neusporedivo teže, potencijalno pogubnije, dugotrajnije i skuplje. Pod posljedicama ne smatramo samo štetu pri mogućoj havariji već tu ubrajamo i zbrinjavanje istrošenog nuklearnog goriva koje je i nakon upotrebe toliko radiokativno da zahtijeva specijalne mjere postupanja i skladištenja, te zatvaranje nuklearke nakon isteka roka njezine upotrebe. Nevjerojatna je lakoća kojom nuklearni business iskrivljuje činjenice i olako prelazi preko svima poznatih dogođaja kao da se nikad nisu odigrali. Da podsjetimo - prošlo je svega 22 godine od černobilske katastrofe! Mnogima od nas još su u vrlo živom sjećanju slike užasa koji se tada dogodio zbog jednog neispravnog ventila i jedne ljudske pogreške. I nakon 22 godine taj veliki dio Ukrajine je pust i nenastanjen, a tlo, voda, zrak i sav biljni i životinjski svijet potpuno su kontaminirani za idućih nekoliko generacija i stoljeća. Uopće nas ne čudi što su naši energetski stručnjaci skloni nuklearnim rješenjima u energetici. To su uglavnom kadrovi stasali u sedamdesetim ili osamdesetim godinama kad je nuklearna opcija bila energetski zakon, a mnogi su od njih svoje doktorate stekli zahvaljujući financiranju raznih lobby-ja, od nuklearnih do onih danas neodrživih. Normalno je da takvi ljudi tijekom radnog vijeka, u znanstvenim radovima, pa i političkoj karijeri, uporno brane i zagovaraju nuklearnu energetsku opciju kao jedino sigurno i trajno rješenje. Ono što takvi stručnjaci, u svojim izlaganjima i lobiranju uvijek zanemaruju jest sigurnosno-ekološka komponenta i stvarni cost-benefit investicijskog pothvata kao što je izgradnja nuklearne elektrane. Za zemlju veličine Hrvatske, od 4,5 milijuna stanovnika koja je već zadužena s nekih 30 milijardi Eura, dodatni dug od 10-15 milijardi Eura, koliko otprilike košta nuklearna elektrana, pravi je financijski science fiction. Mislimo da je nerealno očekivati kako će se u svijetu naći ijedan davatelj kredita pod normalnim i fer uvjetima za takvo nešto - osim ako se opet ne upletemo u vezanu trgovinu s geopolitičkim ustupcima za koje dobivamo skupi poklon u obliku zastarjele tehnologije koja se nigdje drugdje ne može uvaliti. Zanemarimo li čak i ekološku komponentu, Hrvatska i njeni građani će biti u svakom slučaju žrtve netransparentne i beskrupulozne trgovine. Slažemo se da je Hrvatska na ključnoj i sudbinskoj prekretnici, jer treba odlučiti o svojoj energetskoj neovisnosti. Ali, možemo li neovisnost postići kupovinom skupe nuklearne tehnologije? Nikako! Ne vidimo nikakve bitne razlike u tome jesmo li dužni nekome za uvezenu struju ili za uvezenu opremu i skupu tehnologiju. Međutim, bitna razlika ipak postoji, a izražava se u očuvanom okolišu i zdravlju ljudi. Jedini smjer koji bi Hrvatska morala odabrati je orjentacija prema obnovljivim izvorima energije: suncu, vjetru, geotermalnim izvorima. U tome leži energetska budućnost svijeta, a Hrvatska ima realne komparativne prednosti povoljnog položaja i klime - s 2500 sunčanih sati godišnje npr. u Dalmaciji. Kad bi se u intenzivni i sveopći razvoj solara uložila samo 1/5 novca potrebnog za nuklearku, postupni bi zaokret u podjednakom vremenskom razdoblju donio suvremeni razvoj i gotovo 100% energetsku neovisnost. Kilovate od sunca dobivali bismo odmah, a ne nakon desetljeća betoniranja i konačne zastare takve tehnologije. Takva orijentacija zahtjeva drukčiju energetsku i gospodarsku strategiju cijele zemlje. Najprije treba izraditi zakonsku regulativu koja će ukinuti monopolni status državnih poduzeća (HEP i INA), a zatim reorganizirati i modernizirati distribucijsku mrežu koja je rasipna, stara i skupa. Potom bi fiskalnim olakšicama trebalo potaći ulaganja u obnovljive izvore energije, a ostalo bi učinilo tržište! Baš kao u Njemačkoj ili u susjednoj Austriji koje su na taj put krenule prije 20-tak godina. Lani je samo u Austriji u toj novoj branši zaposleno 6000 ljudi. I na kraju, ali ne manje važno: Zeleni u Finskoj, za razliku od Hrvatske, zaista imaju velik utjecaj i zaista je točno da je Finska odlučila izgraditi nuklearku, kako bi usporila trošenje svojih jedinih prirodnih potencijala - vode i drva. Finska je baltička zemlja s vrlo malo sunca i nedovoljno vjetra, ali pod nogama ima bazaltne stijene pogodne za jedino europsko odlagalište nuklearnog otpada... Međutim, naši lobisti ne spominju kako Finci tek čekaju da najnovija tehnolgija prijeđe iz teorije i laboratorija u praksu (novi postupak fisije ili pak fuzija plazme). Dakle, ono što se nudi nama, neće se pojaviti u Finskoj gdje upravo zeleni čekaju primjenu sigurnije i kvalitetnije tehnologije. Mnogo južnije od Finske, Njemačka se prije pet godina odlučila na fotonapon, grijanje vode suncem i geotermalnim izvorima i započela postupno zatvaranje preostalih 17 nuklearki do 2020. godine. Oni svoju energetsku samostalnost i budućnost vide u solarnoj i geotermalnoj energiji, u kombiniranju novih tehničkih rješena u graditeljstvu i prometu, tehnologiji kogeneracije, bioplinu iz otpada i otpadnih voda, razvoju tehnologije gorivnih ćelija, opće tehnologije vodika i sl. A mi imamo besplatnog sunca gotovo dvaput više od njih. Tko, dakle, ovoj zemlji ponovno planira štetu?
Za Zelenu listu,Vlasta Toth, supredsjednica