Razgradnja nuklearnih elektrana

19.11.2005

Novoizgrađena nuklearna elektrana, prije ulaska u komercijalni pogon prolazi niz pregleda, testiranja i ispitivanja. Tek nakon što se svi oni pokažu uspješnima posebno neovisno državno tijelo za nuklearnu sigurnost elektrani izdaje dozvolu za rad koja vrijedi kroz razdoblje njezina životnog vijeka. Uredno održavane i nadzirane elektrane kod kojih su oštećene ili zastarjele komponente zamijenjene novima mogu prije isteka životnog vijeka podnijeti zahtjev za produljenje životnog vijeka. Prethodno je potrebno demonstrirati da će elektrana sigurno raditi i biti u stanju svladati sve projektom predviđene kvarove i u razdoblju za koje se traži produženje. U pozitivnom slučaju isto državno tijelo izdaje dozvolu za rad u razdoblju produženog životnog vijeka. Po isteku životnog vijeka ili u slučaju negativne ocjene za produljenje životnog vijeka elektrana trajno obustavlja rad i započinje se s postupkom njezine razgradnje.

Razgradnja nuklearnih elektrana podrazumijeva poduzimanje odgovarajućih mjera nakon trajne obustave njezina rada radi zaštite osoblja, stanovništva i okoliša od preostale radioaktivnosti. Ovako definirane mjere obveza su vlasnika nuklearnog objekta. Postupak razgradnje komercijalnih nuklearnih elektrana temelji se na iskustvima stečenim razgradnjom manjih istraživačkih reaktora. Sedamdesetih i osamdesetih godina izvedeni su prvi projekti razgradnje istraživačkih reaktora i manjih nuklearnih postrojenja što je uz poslove vezane za održavanje i popravak opreme u komercijalnim nuklearnim elektranama znatno doprinijelo razvoju tehnologija i stjecanju iskustva potrebnih za sigurno izvođenje razgradnje komercijalnih nuklearnih elektrana. Stečena su iskustva pokazala kako postoje sigurne metode i tehnike kontrolirane razgradnje komercijalnih nuklearnih postrojenja tako da se ova iskustva danas u velikoj mjeri i primjenjuju.

Do 2004. u svijetu je trajno obustavljen pogon 124 različita tipa nuklearnih reaktora. Od toga, 101 obustavljeni komercijalni reaktor doprinosi s više od 95% ukupno instalirane snage (oko 31 GWe), dok preostalih 23 reaktora pripadaju kategoriji prototipnih reaktora malih snaga.

U različitim državama razvijeni su različiti pristupi razgradnji ovisno o zahtjevima zakonodavstva kojima se propisuje postupak razgradnje. Pregled svjetskih iskustava ukazuje da je moguće izdvojiti tri osnovna pristupa razgradnji nuklearnih postrojenja. Pri tome bi se moglo konstatirati kako su postupci razgradnje najjasnije definirani i razvijeni u SAD i Njemačkoj.

Prema vremenskoj skali i opsegu dekomisijskih aktivnosti u SAD, razvijeni su različiti scenariji razgradnje nuklearnih elektrana. Američka nuklearna regulatorna komisija razlikuje tri scenarija razgradnje nuklearnih elektrana. Scenarij DECON podrazumijeva promptnu dekontaminaciju i uklanjanje svih radioaktivnih materijala s lokacije nuklearnog objekta kako bi se omogućila daljnja neograničena upotreba prostora. Vrijeme trajanja dekomisijskih aktivnosti procjenjuje se na petnaestak godina. Scenarij SAFSTOR pokriva vremenski odgođeno uklanjanje radioaktivnih materijala s lokacije nuklearnog objekta uz odgovarajući nadzor. Radi se o izolaciji vitalnih dijelova nuklearnog objekta i njegovom održavanju i nadzoru za duže vremensko razdoblje. Na taj se način, zbog radioaktivnog raspada, smanjuje razina radioaktivnosti, a s tim i potencijalne opasnosti za zdravlje ljudi i okoliš. Predviđeno vrijeme za scenarija SAFSTOR iznosi 50 godina, s tim da se za sam period izolacije najčešće predviđa 40 godina. Scenarij ENTOMB podrazumijeva djelomično uklanjanje radioaktivnih materijala uz dugoročni institucionalni nadzor lokacije. Provodi se dekontaminacija samo onih dijelova nuklearnog objekta za koje će se omogućiti siguran pristup radnog osoblja. Preostali kontaminirani materijali i strukture imobiliziraju se u monolitnu (betonsku) strukturu dovoljne trajnosti da se spriječi nekontrolirana migracija radionuklida sve dok se ne osiguraju uvjeti za konačnu razgradnju. Lokacija je do tada pod nadzorom, a njezino korištenje je ograničeno. Trajanje scenarija procjenjuje se na 110 i više godina.

Kod njemačkog pristupa razgradnji nuklearne elektrane postavljaju se dva osnovna preduvjeta. To su uklanjanje pogonskog radioaktivnog otpada i istrošenog nuklearnog goriva s lokacije. Daljnje aktivnosti vezane za razgradnju mogu se podijeliti u tri osnovne faze: priprema za period sigurnog zatvaranja elektrane, period sigurnog zatvaranja i rastavljanje elektrane. Kombiniranjem ovih faza, dolazi se do dva osnovna scenarija razgradnje nuklearnih objekata. To su: (1) odgođena razgradnja nakon sigurnog zatvaranja (SLD-scenarij) i (2) brza razgradnja (SID-scenarij). Odgođena razgradnja je scenarij vrlo je sličan američkom scenariju SAFSTOR a sastoji se u sigurnom zatvaranju elektrane na određeno vrijeme dok se ne steknu uvjeti za njezinu potpunu razgradnju. Scenarij brze razgradnje odgovara američkom scenariju DECON a sastoji se u promptnom rastavljanju elektrane i uklanjanju svih materija s lokacije.

Program razgradnje NE Krško i odlaganja nisko i srednje radioaktivnog otpada NE Krško službeni je dokument ratificiran od parlamenata Hrvatske i Slovenije koji definira postupanje s radioaktivnim otpadom iz NE Krško te sa samim nuklearnim objektom nakon njegova zatvaranja. Program su napravili hrvatski i slovenski stručnjaci, a recenzirali su ga stručnjaci iz francuske nacionalne elektroprivrede EDF (fran. Electricité de France). Dokument je dostupan javnosti.

Razvijeno je devet scenarija s različitim opcijama rastavljanja elektrane, različitim trajanjem skladištenja radioaktivnog otpada te dva finalna rješenja za zbrinjavanje istrošenog nuklearnoga goriva. Sve opcije uključuju SID-scenarij razgradnje tj. brzu razgradnju NE Krško koja počinje neposredno nakon završetka rada elektrane, dakle 2023. godine. Fizičko rastavljanje postrojenja elektrane trajalo bi do 2036. godine. Obje države u jednakim dijelovima akumuliraju financijska sredstva u posebnim fondovima za pokrivanje troškova proizašlih iz programa razgradnje.

Igor Vuković
19.11.2005.